Kultura i naslijeđe
Dobrodošli na Vinsku cestu Hercegovine, gdje se zadivljujući pejzaži, jedinstvena kultura i vrhunska vina spajaju kako bi ponudili nezaboravno iskustvo za ljubitelje vina i kulture.
Ova živopisna regija nudi najbolje od Bosne i Hercegovine, od prekrasnih pogleda na Mostar do historijskog šarma Trebinja, Ljubuškog s najstarijim muzejom u Bosni i Hercegovini, vjerskih i hodočasničkih mjesta, te UNESCO lokacija kao što su Stari most i nekropola Radimlja.
Vinska cesta Hercegovine dom je živopisnog vina i vjerskog naslijeđa, s kultnim mjestima za istraživanje kao što su poznato hodočasničko mjesto – Međugorje, tekija u Blagaju i manastiri oko Trebinja. Ostale znamenitosti uključuju manastir Tvrdoš, grob Rabina Moše Danona u Stocu ali i brojne vinograde koji su prošarali krajolik. Bilo da želite istražiti duhovnu stranu regije ili tradiciju vinarstva, Vinska cesta Hercegovine nudi jedinstven uvid u kulturu i povijest regije.
HWR
Kultura i naslijeđe
Katedrala Blažene Djevice Marije
Trebinjska (Trebinjsko-mrkanjska) biskupija je jedna od najstarijih u BiH, a prvi put se pominje u buli pape Benedikta VIII 1022. godine. Izgradnja katedrale Blažene Djevice Marije započeta je 1880. godine, odmah nakon dolaska austro-ugarske vojske, a završena je 1884. godine. Godine 1984. dotadašnja župna crkva proglašena je Katedralnom crkvom, povodom 1000 godina postojanja trebinjske biskupije i 100 godina postojanja crkve. Katedrala Blažene Djevice Marije je 2006. godine proglašena i nacionalnim spomenikom BiH.
Koski Mehmed-pašina džamija
Džamija Koski Mehmed Paše u Mostaru predstavlja izvanredan primjer osmanske arhitekture u Bosni i Hercegovini. Sagrađena je 1618./19. godine i prikazuje klasični osmanski dizajn. Njezin osnivač, Mehmed Koskija, bio je hroničar velikog vezira Lale Mehmeda Sokolovića.
Džamija ima jednostavan tlocrt s kupolom, izgrađena je od precizno oblikovanih kamenih blokova. Slična je džamiji Karadžoz Beg, ali ima malo niži minaret bez ukrasa stalaktita. Smještena je na liticama rijeke Neretve u centru grada, ima tri kupole na tremu te prekrasno izrađen mihrab i minber.
Kule Tara i Halebija
Dvije kule, smještene svaka na po jednoj strani mosta, pozicionirani su kao arhitektonski ogranci samog mosta i podsjećaju na kamene čuvare prelaska preko rijeke. Kula Tara se nalazi na istočnoj obali, polukružnog je oblika, a za vrijeme Otomanskog carstva služila je za čuvanje municije. Danas je u njoj sjedište Muzeja Starog mosta. Halebiji, na zapadnoj strani, svojevremeno se na nižim spratovima nalazio zatvor, a na višim čuvari. Korištena je i kao osmatračnica. Iza Tare, na lijevoj obali Neretve, nalazi se kula Herceguša, sagrađena u prvoj polovini XV vijeka, za vladavine Hercega Stjepana Vukčića Kosače.
Kule se mogu posjetiti od utorka do nedjelje, od 10 sati ujutro do 6 sati popodne.
Makova Hiža
Mak Dizdar, rođen 17. oktobra 1917. u Stocu, smatra se jednim od najvećih pjesnika Bosne i Hercegovine. Većinu svog života proveo je u Sarajevu, gdje je preminuo 14. jula 1971. Godine 1966. objavio je knjigu poezije “Kameni spavač”, koja se smatra krunom njegova cijelog književnog stvaralaštva i jednim od temeljnih djela književnosti Bosne i Hercegovine. Prema kraju svog života, Dizdar je želio vratiti se u svoj rodni grad, ali njegova želja nikada nije bila ispunjena. Međutim, 1997. godine, povodom 90. godišnjice njegovog rođenja, potomci Maka Dizdara okupljeni oko Fondacije Mak Dizdar odlučili su posthumno ostvariti njegovu želju i izgraditi Makovu kuću, muzej i galerijski centar posvećen njegovom životu i radu. Makova hiža nije objekat u kojem se Mak rodilo ili mjesto na kojem je preminuo, već je koncipiran kao nešto suptilnije: mjesto na kojem je Makov duh prisutan, živeći u njegovim rukopisima, knjigama i bilješkama, kao i u svakoj pjesmi i riječi koju je napisao. Osim toga, zbog Makove povezanosti sa stećkom, Makova hiža je također dom umjetnosti stećka, ne samo u znanstvenom obliku, kroz literaturu o stećku i srednjovjekovnoj Bosni u knjižnici Makove hiže, već i kroz umjetnost nadahnuta ovim jedinstvenim srednjovjekovnim kamenim spomenicima.
Manastir Duži
Manastir Duži se nalazi 12 km južno od Trebinja u reonu Trebinjske šume. Krajem XVII vijeka na mjestu današnjeg manastira postojala je mala crkva sa pomoćnim objektima u kojima su bili smješteni monasi koji su čuvali stoku manastira Tvrdoš. Nakon razaranja manastira Tvrdoš od strane Venecijanaca 1694. godine, dio bratstva odlazi u manastir Savinu (Herceg Novi) noseći sa sobom dio vrijednih manastirskih relikvija. Drugi dio bratstva odlazi u manastir Duži prenoseći preostali dio relikvija, ali i slavu manastira Tvrdoš, Uspenje Presvete Bogorodice. U turskim razaranjima stradala su gotovo sva dobra manastira Tvrdoš prenesena u Duži. Do ukidanja Pećke patrijaršije 1776. godine manastir je bio središte hercegovačkog mitropolita. Poslije I Svjetskog rata u manastiru su boravili ruski monasi, prognani iz carske Rusije koji su živopisali manastir. Obnovom manastira Tvrdoš 1992. godine, vraća mu se i njegova slava, a manastiru Duži se vraća njegova prvobitna slava “Pokrov Presvete Bogorodice”.
Manastir Tvrdoš
Manastir Tvrdoš se nalazi na desnoj obali rijeke Trebišnjice 5 km zapadno od Trebinja. Sagrađen je na temeljima crkve iz IV vijeka i spada u red najstarijih kulturno istorijskih spomenika u Republici Srpskoj. U XVI i XVII vijeku Tvrdoš je bio sjedište Humsko-Hercegovačke, odnosno Trebinjske mitropolije. Tokom tursko-mletačkog rata manastir je porušen, a dio relikvija prenesen je u manastir Savinu (Herceg Novi) i manastir Duži, odakle je 1992. godine u Tvrdoš prenesena ruka Svete kraljice Jelene Anžujske, majke kraljeva Milutina i Dragutina. Manastir je poznat i po činjenici da je u njemu Sveti Vasilije Ostroški primio monaški postrig i sveštenički čin, nakon čega je izvjestan period službovao kao paroh popovopoljski. To je razlog zašto se Sveti Vasilije naziva još i “Ostroški i Tvrdoški”. Preporod manastira počinje 1955. godine kada je obnovljen cijeli manastirski kompleks. Posebnost unutrašnjosti današnje crkve je stakleni pod, koji predstavlja svojevrstan “prozor u prošlost” kroz koji se mogu vidjeti temelji crkve iz IV vijeka. Dugu tradiciju proizvodnje vina, čiji počeci sežu u XV vijek, manastir uspješno održava i danas zahvaljujući obnovljenim vinogradima, vinskom podrumu i savremenoj vinariji.
Arheološko nalazište Gabela
Gabela je nacionalni spomenik kulture Bosne i Hercegovine. Radi strateškog položaja Gabela bila naseljena i u rimsko doba iz kojega imamo ostatke ciglane i gospodarskih zgrada na periferiji mjesta. Od velikog broja srednjovjekovnih građevina su do danas najupečatljiviji ostaci stare utvrde, te kamena ploča s velikim krilatim lavom, simbolom Mletačke republike. Gabela je od 15. do 18.st. bila veliko trgovačko središte, ali i značajna strateška tvrđava na mletačko-turskoj granici. Jedno vrijeme je bila poznata kao i trg robljem. Za prevlast nad Gabelom sukobljavali su se razni politički i gospodarski interesi. Turci je zauzimaju 1477.godine, a nakon više neuspjelih pokušaja 1694.godine Mlečani zauzimaju Gabelu, potom Mirom u Požarevcu 1718.godine Gabela pripada Turcima, a Mlečani sve važnije građevine ruše. Gabela je ponovno pod turskom upravom, no bez svoje nekadašnje moći. Za austro-ugarske vladavine i izgradnje uskotračne pruge u Gabeli je bilo čvorište iz pravca Sarajeva za Dubrovnik i Metković. Meksički znanstvenik Roberto Salinas Price je razvio hipotezu prema geografskim informacijama u Ilijadi da je Trojanski rat bio u dolini rijeke Neretve, odnosno da je Gabela bila Ilios, glavni grad države Troje.
Arslanagića most
da je jedan od najvažnijih prirodnih resursa na području istočne Hercegovine. Ogroman neiskorišteni potencijal pruža rijeka Trebišnjica, nekada najveća ponornica u Evropi (98 km), koja svojim najljepšim dijelom protiče kroz sam grad. Obale Trebišnjice spaja veliki broj mostova od kojih se posebno ljepotom izdvaja Arslanagića most, najpoznatiji spomenik iz turskog perioda u Trebinju. Ovaj most, igra veoma značajnu ulogu u balkanskoj arhitekturi 16 tog vijeka. Most je kao zadužbinu za svog poginulog sina u borbi sa Mlečanima izgradio Mehmed-paša Sokolović 1574. godine, za vrijeme turske okupacije. Kada su Turci 1687. godine potisnuti iz Herceg Novog, mnoge turske porodice su se iz ovog grada doselile u Trebinje. Među njima je bio i izvjesni Arslan-aga. On je dobio posjede istočno od Trebinja: na Zupcima, Necvjeću i Jasenu, te pravo da naplaćuje mostarinu preko mosta na Trebišnjici. Po njemu se, od tada, most naziva Arslanagića most. Izgradnjom hidroenergetskog sistema na Trebišnjici 1965. godine most se našao pod vodom akumulacionog jezera. Po zahtjevu Zavoda za zaštitu spomenika kulture most je demontiran i prenesen nizvodno 1966. godine prilikom pražnjenja akumulacije. Nova lokacija Perovića (Arslanagića) mosta je između naselja Gradina (na desnoj obali rijeke) i naselja Police (na lijevoj obali).
Arheološko nalazište Gabela
Gabela je nacionalni spomenik kulture Bosne i Hercegovine. Radi strateškog položaja Gabela bila naseljena i u rimsko doba iz kojega imamo ostatke ciglane i gospodarskih zgrada na periferiji mjesta. Od velikog broja srednjovjekovnih građevina su do danas najupečatljiviji ostaci stare utvrde, te kamena ploča s velikim krilatim lavom, simbolom Mletačke republike. Gabela je od 15. do 18.st. bila veliko trgovačko središte, ali i značajna strateška tvrđava na mletačko-turskoj granici. Jedno vrijeme je bila poznata kao i trg robljem. Za prevlast nad Gabelom sukobljavali su se razni politički i gospodarski interesi. Turci je zauzimaju 1477.godine, a nakon više neuspjelih pokušaja 1694.godine Mlečani zauzimaju Gabelu, potom Mirom u Požarevcu 1718.godine Gabela pripada Turcima, a Mlečani sve važnije građevine ruše. Gabela je ponovno pod turskom upravom, no bez svoje nekadašnje moći. Za austro-ugarske vladavine i izgradnje uskotračne pruge u Gabeli je bilo čvorište iz pravca Sarajeva za Dubrovnik i Metković. Meksički znanstvenik Roberto Salinas Price je razvio hipotezu prema geografskim informacijama u Ilijadi da je Trojanski rat bio u dolini rijeke Neretve, odnosno da je Gabela bila Ilios, glavni grad države Troje.
Arslanagića most
da je jedan od najvažnijih prirodnih resursa na području istočne Hercegovine. Ogroman neiskorišteni potencijal pruža rijeka Trebišnjica, nekada najveća ponornica u Evropi (98 km), koja svojim najljepšim dijelom protiče kroz sam grad. Obale Trebišnjice spaja veliki broj mostova od kojih se posebno ljepotom izdvaja Arslanagića most, najpoznatiji spomenik iz turskog perioda u Trebinju. Ovaj most, igra veoma značajnu ulogu u balkanskoj arhitekturi 16 tog vijeka. Most je kao zadužbinu za svog poginulog sina u borbi sa Mlečanima izgradio Mehmed-paša Sokolović 1574. godine, za vrijeme turske okupacije. Kada su Turci 1687. godine potisnuti iz Herceg Novog, mnoge turske porodice su se iz ovog grada doselile u Trebinje. Među njima je bio i izvjesni Arslan-aga. On je dobio posjede istočno od Trebinja: na Zupcima, Necvjeću i Jasenu, te pravo da naplaćuje mostarinu preko mosta na Trebišnjici. Po njemu se, od tada, most naziva Arslanagića most. Izgradnjom hidroenergetskog sistema na Trebišnjici 1965. godine most se našao pod vodom akumulacionog jezera. Po zahtjevu Zavoda za zaštitu spomenika kulture most je demontiran i prenesen nizvodno 1966. godine prilikom pražnjenja akumulacije. Nova lokacija Perovića (Arslanagića) mosta je između naselja Gradina (na desnoj obali rijeke) i naselja Police (na lijevoj obali).
Bišćevića kuća
Da bi se osjetio dah svakodnevnog života iz otomanskog perioda, dovoljno je posjetiti jednu od tri turske kuće, koje su sastavni dio urbanog konteksta: to su kuće uticajnih obitelji Bišćević (1635), Kajtaz (XVIII vijek) i Muslibegović (XIX vijek). Ove stare kuće, intrigantne i dobro očuvane, te na detaljan način svjedoče o rezidencijalnom stilu stvarnog domaćinskog života iz tog perioda. Svaka od ovih kuća ograđena je visokim zidom, zbog intimnog života muslimanske porodice. Avlije karakteriziraju dekorativni elementi na tlu, fontane, egzotične biljke, cvijeće i voćke. Udobnost vlada u tim prostorima, opremljenim objektima iz svakodnevne upotrebe u domaćinstvu, vrijednim tepisima i malim bibliote-kama, koje u sebi čuvaju i neke rijetke tekstove. Posjetiti jednu od turskih kuća je način da se dotakne jedan svijet, koji se često samo može zamisliti, i koji se može ponijeti sa sobom, kada se vratite sa puta.
Bišćevića kuća se može posjetiti svakog dana od 8 sati ujutro do 8 sati popodne