Vidoški, srednjovjekovni grad nazvan po rijeci Vidoštica (danas Bregava), prvi se put spominje 1444. kao dio posjeda Herceg Stjepana Kosače. Smješten na trgovačkim rutama kojima su prolazili trgovci iz Dubrovnika, zauzimao je važno mjesto u regiji Dubrava. Grad je imao reguliranu opskrbu vodom putem cisterni i obuhvaćao je različite građevine za stanovanje, vojne svrhe, religiozne i komercijalne objekte. Imao je 13 obrambenih kula i pod turskom vlašću bio je od 1465. Tijekom turskog razdoblja značajan dio grada je izgrađen, a srednji i gornji dijelovi utvrda obnovljeni su. U austro-ugarskom razdoblju izgrađena je tvrđava na najvišem dijelu grada. Vidoški je ostao najveći utvrđeni grad u Hercegovini do prvih desetljeća 19. stoljeća. Nalazio se na uzvisini koja je gledala na Vidovsku ravnicu i rijeku Bregavu, okružen brdima Hrgud, Komanje, Ošanići i Bašnik.

Begovina, stambeni kompleks u Stolcu, izgrađen je kao gospodarska cjelina s kavanama i vrtovima, odvojena od ostatka grada. Pokazuje poštovanje prema prirodnom terenu i privatnosti, stvarajući zaštićeno obiteljsko područje. Arhitektonski, sastoji se od četiri dijela: javne pristupne ceste, ulaznog dvorišta s četiri zgrade, poluprivatnog dvorišta i privatne obiteljske kuće. Kompleks je okružen visokim kamenim zidom na tri strane, dok rijeka Bregava služi kao prirodna granica na četvrtoj strani. Sastoji se od pet građevina s kavanama i šest stambenih zgrada, te pomoćnih objekata. Pristup je s južne strane preko Ćuprije u Begovini, kamena mosta koji je povezivao obiteljske kuće Rizvanbegovića. Ovaj kompleks smatra se jednim od najljepših i najznačajnijih stambenih kompleksa u Bosni i Hercegovini.

Stara pravoslavna crkva izgrađena je 1834. godine na lokalitetu Bjelušine. Značajan primjer pravoslavne sakralne arhitekture, Crkva čuva prelijepu ikonu Djevice Marije, drvene ikonostase sa raznim ruskim, venecijanskim i lokalnim ikonama koje datiraju iz perioda od XV do XVIII vijeka. Nova crkva, smještena u uzvišenoj, brdovitoj gradskoj zoni, izgrađena je u periodu 1863 – 1873 po projektu umjetnika Spasoje Vulića. Vulićevo nepoznavanje Mostara dovelo je do toga da radovi na crkvi budu završeni od strane Andreja Damjanova, koji je tek bio završio izgradnju Pravoslavne crkve u Sarajevu.

U okolici Ljubuškog, na 7 nekropola registrirano je 214 stećaka, od čega: ploča 88, sanduka 78, sanduka s postoljem 1, sarkofaga 9 te ploča i sanduka koji nisu pojedinačno opisani 48 primjeraka. Od 176 opisanih nadgrobnih spomenika, polovica je ploča, polovica sanduka, dok je sarkofaga relativno malo, ali su umjetnički kvalitetnije ukrašeni od ostalih. Od 176 primjeraka 81 je ukrašenih, od toga 33 sa simbolom križa, što je do izražaja došlo naročito u Gornjim Studencima. Ukrasni motivi na nekropolama sa stećcima ljubuškog kraja su slijedeći: motiv štita s mačem, simbol kamenice, ljudske figure s ukrasom, tordirano uže i trake, polumjesec, rozete, vitice trolista, kolo, motiv spirale, scene lova, simbol sokolova i turnir. Na ovom području bilo je aktivno više klesarskih radionica kao nosilaca različitih utjecaja. Nije ista radionica majstora koji su radili spomenike na nekropoli u Gornjim Studencima i onih koji su radili na nekropoli „Gračine“ u Bijači, Zvirićima i Pržinama. Većina spomenika pripada XIV. i XV. stoljeću, pojedini primjerci, međutim, mogli su nastati i znatno ranije, možda čak u XII. stoljeću.

Stjepan grad, nastao je na kasnoantičkoj utvrdi iznad Blagaja koji je bio jedan od najvažnijih gradova u Hercegovini. Ovaj hercegov grad je zapravo bio gradska palača, opasana tvrdim bedemima s nazubljenim vrhovima koji su i danas vidljivi. U njemu je stolovao Stjepan Vukušić Kosača pa je zbog toga i dobio ime Stjepan grad. Ovaj grad je bio okosnica političkih i vojnih turbulencija hercegove zemlje sve do 1473.godine kad ga je osvojila turska vojska te je postaosjedište i rezidencija kadije.

Tekija u Stocu, ujedno i centar za istraživanje i upapređenje duhovne i kulturne baštine u Bosni i Hercegovini, predstavlja jedan mistični hram smješten u blizini prelijepe Bregave. Stolačku tekiju izgradio je šejh Halil Hulusi Nakšibendi el Bosnevi.