Počiteljem dominiraju orijentalni građevinski stilovi, koji sa mješavinom mediteranskog stila daju ovom naselju jednu posebnu dimenziju. Prvi put se spominje u pisanim dokumentima 1444.godine, kao sjedište župe Dubrava. Pretpostavlja se da je graditelj utvrđenog grada i osnivač prigradskog naselja bio bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić 1383.godine. U nadolazećem periodu, u svrhu obrane od osvajanja Turaka, ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin, zajedno s lokalnim plemstvom utvrđuje Počitelj uz novčanu potporu Dubrovačke republike. Turci osvajaju Počitelj 1471.godine, kada postaje sjedište kapetanije. Mletačkim osvajanjem Gabele 1694.godine, dotadašnju ulogu pograničnog centra, koju je imala Gabela, preuzima Počitelj i zadržava je do 19.stoljeća.

Između Podgradskog mosta i Podgradske džamije, zvanog Mejdan ili Mali Čaršija, trgovalo se poljoprivrednim proizvodima, odjećom i raznom robom. Džamija koja se nalazi na Mejdanu se više puta obnavljana i nosila je različita imena poput Mejdanske džamije, Hadži Salih Bureove džamije, Zulfikar-kapetanove džamije ili Ali-paša Rizvanbegovićeve džamije. Smještena je na otoku između dva rukavca rijeke Bregave, s tri dućana čiji su ulazi sagrađeni u obliku arkada okrenutih prema čaršiji. Džamija ima sličnosti sa Sulejmanijom u Travniku, jer je izgrađena na stupovima iznad dućana, što je rijetkost među džamijama s integriranim dućanima u svojem vakufu. Dizajn džamije otkriva elemente mediteranske arhitekture. Nasuprot džamiji stajao je Muftića han i nekoliko dućana za trgovce i zanatlije, a danas se to područje zove Konak i koristi se kao hostel i klub za mlade. Na drugoj obali rijeke uzdiže se Turkovićeva kula. Stopljena s liticom podno Starog grada, vjeruje se da je kula sagrađena u nekoliko faza, od XVII. do XVIII. stoljeća. Sastoji se od kule, stare kuće, kuhinje, sjeverne kuće, gornjeg i donjeg dvorišta, vrta uz kuću i stepenica. Ovaj objekt je prvotno bio rezidencija obitelji Rizvanbegović, no kasnije je postao dio miraza obitelji Turković. Turkovićeva kula predstavlja jedinstveni spoj feudalne kule i gradske kuće.

Žitomislići su malo naselje na lijevoj obali rijeke Neretve, a nalazi se na putu Mostar – Ploče na oko 20 km od Mostara. Na ovom mjestu se nalazi najvažniji pravoslavni manastir u Hercegovini. Izgrađen je krajem XVI vijeka, na ruševinama stare crkve, pod pokroviteljstvom Hrabrena Miloradovića. Jedan od njegovih elemenata na koji posebno treba obratiti pažnju su carske dvijeri ikonostasa (vrata oltara), koja ikonografski predstavljaju Blagovesti. Oko crkve nalaze se druge pripadajuće strukture: stari konak iz 1767., novi iz 1967. i škola iz XIX vijeka. Manastir je u potpunosti restauriran 2005. godine i proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Još jedan značajan spomenik plodnog otomanskog razdoblja je Sahat kula, koja se nalazi pored Muzeja Hercegovine. Ovaj četvrtasti toranj, koji datira iz 1630., visok je 15m, a usmena predanja govore da je sagrađen pod patronatom uticajne gospođe Fatime-kadune Šarić. Poznati otomanski putopisac Evlija Ćelebija pisao je da se zvuk zvona sa sahat kule mogao čuti na udaljenosti od tri sata hoda.

Šarića kuća, poznata i kao Galerija Branka Šotre, smještena je blizu Čaršije u Stolcu. Izgrađena je 1734./1735. godine, a obitelj Šarić, ugledna muslimanska obitelj u regiji, bila je povezana s ovom povijesnom građevinom. Značajan član obitelji bio je Ismail-kapetan, koji je doprinio razvoju grada izgradnjom džamije, škole, cisterne i trgovina. Godine 1963., Umjetnička galerija u Sarajevu otvorila je prvu vanjsku podružnicu u Stolcu i nazvala je po Branku Šotri, poznatom grafičkom umjetniku iz bivše Jugoslavije, koji je rođen u Stolcu. Galerija je sadržavala 92 grafike koje je donirao Šotra i činile su stalnu izložbu. Njegovi radovi karakterizirali su snažan kontrast crne i bijele boje, prikazujući događaje iz Drugog svjetskog rata u ranim djelima, a kasnije se usredotočio na hercegovačke krajolike i ljude.

Nakon Berlinskog kongresa 1878., Bosna i Hercegovina postala je dio Austro-Ugarske, što je značajno promijenilo lokalnu društvenu strukturu. U tom razdoblju izgrađen je most Sara Kašiković, poznat i kao Most djevojaka, 1896. godine na desnoj obali rijeke Bregave. Most je sagrađen u privatne svrhe, povezujući cestu i vrtove na drugoj strani rijeke. Vlasnica mosta, Sara Kašiković, izgradila ga je kao uspomenu na svoju izgubljenu ljubav, Salku, s kojim nije mogla stupiti u brak zbog vjerskih razlika. Sara je kasnije na mjestu njihovih susreta izgradila hotel nazvan Europe.